- Piše: Vojislav Bulatović

Godine dolaze i prolaze. Dočekujemo ih i pratimo kao da je u svakoj od njih zapakovana naša neizbježna sudbina. Sve su „srećne” pa i ova protekla (to smo poželjeli na njenom početku) i ova nadolazeća (naše želje su još vruće, svjetlucave, ali bez uobičajenih zagrljaja i vibracija). Po tome ćemo je i pamtiti. Inače, upoređujemo ih i pamtimo, pojedinačno ili u nizovima zavisno od toga kakvi su ih događaji ili naše emocije obilježili. Neke su „pojeli skakavci”(Pekić), neke su ratne i gladne, neke „obnove i izgradnje”, neke „prelomne” ili tranzicijske, neke krize i sankcija, neke su poletne i uspješne, neke, kao ova prošla, pandemijske… Mi ih ispraćamo, manje ili više srećni, a nove najavljujemo vatrometima (uprkos neizvjesnosti i prijetnji) i čestitkama. Šalju se želje i poruke za sreću i zdravlje… i dug život! Šalju se privatno, službeno, ritualno i protokolarno, iz zabave, prijateljske i s ljubavlju… Uglavnom, sve zvuči ugodno, dobrodušno, jednostavno kao da je sreća ona vreća Deda Mraza. U stvari, niko je i ne može opisati i označiti joj granice, prostor i vrijeme. Nešto kao zvjezdano nebo koje obuhvata i što se vidi i što je skriveno.

Pogled unazad, u prošli vijek, u onu drugu polovinu, koju još pamtimo kao industrijsku, kao sporotočnu analognu (koliko smo dugo čekali na TV signale i kolor program, ne sanjajući ovu agresivnu digitalizaciju), budi kod nas sentimente na vrijeme čestitki koje su putovale poštom na sve strane. Čestitka je bila dokument i materijalni dokaz nečije pažnje i naklonosti. Mnogi ih i danas čuvaju kao dragocjenost i svjedočanstvo o nekoj vezi, ali i kao estetski artefakt, jer se vodilo računa o tome da čestitka bude umjetnički i simbolički izražajna i dopadljiva. Da je nekim slučajem ova pandemija zahvatila svijet prije digitalne ere, štošta bi se drugačije odvijalo pa i sam sistem čestitanja zbog ograničenja u komunikacijama. Sujevjerni bi, možda, rekli da je sve nekako višom silom udešeno i uzajamno povezano. Mikrokozma!

Vratimo se sreći koju tako stalno prizivamo. Možemo li je osvojiti i njome upravljati? Je li skrivena u predjelima viših tajni ili je čovjek ipak kovač svoje sreće? Koliko je društvena zajednica uzrok našeg srećnog pojedinačnog i kolektivnog života? Zašto molitve, „amajlije”, običaji: „valja se”, „ne valja se”, još uvijek upravljaju našim postupcima ili vjerovanjima šta će prevagnuti: sreća ili nesreća?

Sreća i radost na jednoj i nesreća i bol (patnja) na drugoj strani. Iz iskustva znamo da je sreća najčešće vremenski ograničena kao i konkretan događaj koji prouzrokuje naš polet i radost, naše osjećanje da smo nešto željeno dostigli. Ali, i tu leži iskra našeg stalnog nezadovoljstva, jer „ko će želji naznačiti granice” (Njegoš). Za razliku od tuge, patnje i tegobnih stanja sreću želimo objaviti i podijeliti sa drugima. Koliko puta smo vidjeli i doživjeli da neko objavljuje i pucnjima svoju sreću kao: ženidba i udaja, rođenje, pobjede i uspjesi?! Međutim, ovo ne znači da smo spremni da se radujemo i sreći drugih kao što kazuje ruska anegdota: „Seljak se moli Bogu da mu podari nešto za sreću. Bog prihvata molbu pod uslovom da i njegov komšija dobije to isto i to duplo. Seljak se zahvaljuje i traži da mu Bog izvadi jedno oko koje ga pobolijeva.“

Motiva je, dakle, mnogo da nas sreća ponese, a naša vještina življenja ogleda se i u tome da stalno otvaramo prolaze „pritokama” rijeke srećnijeg življenja.

Mnogobrojne mudre izreke naroda od davnih vremena do danas djeluju kao savjeti o srećnom životu. Svako pokoljenje pridodaje i svoje. I nema kraja.

Veliki umovi (filozofi, umjetnici, humanisti) bave se problemom ljudskog odnosa prema mogućim realnim stilovima srećnog života. Pisac Herman Hese poručuje da je srećan onaj koji zna da voli. Lav Tolstoj, oslanjajući se na mudrosti Biblije i na Hristovo učenje, takođe, zagovara ljubav kao vezivno tkivo hrišćanskog morala. On se borio za moralni preporod društva u kome bi zaživjelo njegovo ključno moralno načelo da se zlu ne protivi nasiljem, da je pomoć bližnjima, slabima i nejakima nešto uzvišeno. U priči „Zašto ljudi žive?” Tolstoj daje jednostavan odgovor: zbog ljubavi! „Gdje je ljubav, tamo je i Bog”.

Veliki filozof Bertrand Rasel savjetuje nam kako da izbjegnemo nesrećan život i šta da činimo da bismo se osjećali što je moguće srećnije. Za razliku od Hesea koji akcentira siguran oslonac za sreću („znati voljeti”), Rasel traga za „uzrocima sreće” i „uzrocima nesreće”! On savjetuje (iz svoje filozofsko-lordovske pozicije) da nema jednog i dovoljnog uzroka sreće, već da se moramo otvoriti prema svijetu tako da probudimo u sebi razne motive i interesovanja čime bismo izbjegli negativne fiksacije (dosada, samoponiranje, „uzvišeni” pesimizam). Mi smo, dakle, odgovorni za svoju sreću ili nesreću (u mjeri dok imamo moći da se pitamo), bilo da nešto želimo ili ne želimo, hoćemo ili nećemo, možemo ili ne možemo, znamo ili ne znamo. On ukazuje na glavne „uzroke sreće”: naklonost, (ljubav, prijateljstvo), polet, porodica, rad, interesovanja (sve ovo uz nužnu podršku zdravlja i egzistencijalnih zadovoljenja). Uzroci nesreće: dosada i pretjerana uzbuđenja, umor, zavist, osjećanje grijeha, manije gonjenja, strah od javnosti (sve ovo uz gubitak zdravlja i osnovnih egzistencijalnih osjećanja).

Poslovni subjekti čestitaju javno, više u propagandno-reklamne svrhe. Izuzetak je ispisana čestitka na stilizovanoj jelki jednog izloga, sa vrha do dna: mir, nada, vjera, ljubav, sreća, porodica, razgovori, iskrenost, poštovanje. Sreća je u sredini svega.

---